Ljiljana Stanišić, novinarka britkog pera i istančanog ukusa za modu, je surovi profesionalac, a smatra da je njen najveći dosadašnji uspeh u poslu to što, zapravo, radi ono što voli. Uspeva da objavi priče koje čitaoci mesecima, pa i godinama prepričavaju! Pored toga, ona je i mama dva dečaka. A važi, takođe, i za jednu od najstilizovanijih novinarki.
Ljiljana je potpuno otvoreno i iskreno pričala sa nama o nedavnom napadu koje je doživela u jednom restoranu, kao i o samom nasilju nad ženama, takođe, o njenom poslu, ulozi majke, njenim željama za budućnost i modi.
Studirala si turizam, a ostvarila si uspešnu karijeru novinara, kako si se našla u tom svetu?
– Slučajno. Nakon što sam se po prvi put ostvarila u najvažnijoj životnoj ulozi, odlučila sam da se ostvarim i na poslovnom planu. S obzirom na to da sam radoznala po prirodi, procenila sam da je novinarstvo poziv kojim želim da se bavim. Za mene davne 2008. godine sam upisala školu novinarstva. Dobila sam priliku da volontiram u dnevnom listu “Press”. Na rubrici “Stars” je nas nekoliko dobilo šansu da se pokaže na delu. Tadašnji urednici Nemanja Pajić i Darko Milenković su mi ukazali poverenje, odabrali me i nastavila sam da radim, evo, do dan danas.
Imala si mnogobrojne ekskluzive, koju bi izdvojila?
– Uh, teško pitanje. Bilo ih je baš, baš mnogo. Smatram da novinar nije neko ko samo postavlja pitanja i ko treba da bude protočni bojler. Predstavnik medija mora da ima informacije, pouzdane izvore, i da uvek bude u epicentru dešavanja. Imala sam tu sreću da priče koje sam radila odjeknu kao bomba. Bilo ih je uglavnom na svim rubrikama, a posto sam po prirodi sebična, mozda i sujetna, nijednu ne mogu posebno da izdvojim. Ako moram, najdraža priča je iz Monte Karla. Radila sam Novaka Đokovića kada je prvi put postao otac. Najsimpatičnija afera za mene je od pre nekoliko godina “državna starleta”. Moja najveća ekskluziva je, možda, saznanje da je nestala pevačica Jelena Marijanović. Mogla bih da nabrajam, ali, i ovo je dosta.
Šta ti najteže pada u ovom poslu, a koji je deo u kom najviše uživaš?
– Novinar sam pisane reci. Volim kada uđem u gradski prevoz, restoran, frizerski salon, ili prođem parkom i vidim da ljudi čitaju dnevnu štampu, neki magazin ili nedeljnik. Činjenica je, nažalost, da su kompletnu „kulturu medija“ danas „sahranile“ društvene mreže. To je i najveća opasnost za naš sveukupni budući život. Pogotovu za našu decu. Dostupne su kojekakve gluposti i izmišljotine, pa više ni oni koji su redovno čitali, to ne čine, jer ih je “zapljusnulo” internet ludilo. Ne mogu da vam objasnim koliko je vremena, želje, truda i rada potrebno da se uloži da biste čitaocima doneli kvalitetnu priču. Zato mi teško pada to što su došli “crni dani” za štampane medije. Zvuči surovo, ali istinito. S druge strane, najteže je imati originalnu ideju. Kreativnost je nešto što ne može da se nauči ili kupi. Novinarski posao na neki način podrazumeva i to da otkrijete ono što drugi žele da sakriju. Tajna je ljudima uvek privlačna i uzbudljiva. Zato uživam u tome kada otkrijem nešto što čitaoci mesecima, ali i godinama prepričavaju.
Sa kim si imala najlepšu saradnju? A da li bi neku, možda, volela da zaboraviš?
– Ono što sam naučila u ovom poslu je to da ako si u estradi ili politici, nikad preblizu i nikad daleko od javnih ličnosti o kojima pišeš. Moraš da budeš taman blizu da imaš informacije, ali ne preblizu da se sa njima družiš, pajtaš. Na taj način upadneš u zamku i pomisliš da ste isti. To je daleko od istine. Trudim se da budem maksimalno profesionalna i da, što bi nas narod rekao “nema ni po babu, ni po stričevima”. Cenim i poštujem sve javne ličnosti, ali to ne znači da se sa njima i družim.
Zbog same prirode posla susrećeš se sa raznim ljudima, dešavaju se svakakve situacije. Ali, ono što je zaprepastilo celu javnost je bila vest da si nedavno napadnuta u jednom restoranu. Kako je uopšte došlo do toga?
– Neočekivana situacija. To je ona tamnija strana našeg posla. Bila sam u mnogim opasnim situacijama za jednu ženu – novinara, ali ovako nešto nisam ni slutila da može da se dogodi. Biti poznat sa sobom nosi i određene odgovornosti, međutim, polusvet koji grebe da bude deo javnog života nekada sebi da za pravo da batinaju, zastrašuju, ne bi li sakrili svoju sramotu. Nisam jedini novinar koji je doživeo neprijatnost i nekako se nadam da ću biti poslednji. Naime, četvoro ljudi koji su se zadesili na istom mestu gde i ja su umisli da ih snimam. Jedna ličnost od njih je prepoznatljiva javnosti. Izmaltretirali su me da ne bi “osvanuli” u novinama. Nada mnom su demonstrirali silu i sebi dali na važnosti. Iako sam ljudski rekla da ih nisam snimala, oni su insistirali da im otključam svoj telefon i dam na uvid. Gde to ima?! Sto puta sam ponovila da ću pozvati policiju, jer u prisustvu organa reda bih i pristala da im pokažem da su samo umislili da ih snimam. Međutim, ti ljudi su smatrali da su važniji od države i odlučili su da me povrede. Tako se ni “žestoki momci “ ili ljudi koji zaista imaju nešto da sakriju od “sedme sile” ne ponašaju. Uglavnom, bilo je užasno, za mene ponižavajuće, i što je najgore, niko od ljudi koji su se zadesili na licu mesta nije reagovao. Iako sam molila da pozovu policiju, niko to nije učinio. To je u celoj toj bespotrebnoj fami poražavajuće.
Da li je to bio prvi put da se suočavaš sa nasiljem zbog svoje profesije?
– Nažalost, nije. Imala sam još jednu sličnu situaciju. Takve stvari ostavljaju posledice za ceo život. Nisam od ljudi koji kuka, šta je bilo, bilo je. Važno je da se tako nešto ne ponovi, ne samo meni, nego nikome. Uplašena jesam bila i to je trajalo danima. Nikako nisam mogla da se saberem. Na sreću, odmah sam otišla van zemlje sa urednicom Sandrom Rilak i kolegom sa televizije “Pink” Milanom Miloševićem. Taj put je već bio dogovoren i nisam želela da ga propustim. Odlazak iz Beograda je bio pun pogodak, ali povratak mi je stvorio opet nelagodu. Velika se prašina podigla oko tog incidenta, ali kada radite u najvećoj medijskoj kući na Balkanu, onda je sve lakše i stvari se postave na svoje mesto.
Ekskluzive dođu i prođu, važno je zadržati kredibilitet, poštovanje, poverenje i kvalitet rada. Ako u tome uspete, e, onda možete da kazete da ste na vrhu!
Osuđujemo svaki vid nasilja nad ženama, kako je na tebe sve to uticalo poslovno, a i privatno? U čemu si našla snagu da sve to prevaziđeš?
– Rekla sam sebi: “Dobro je da nije veće zlo!” i nastavila dalje. Snaga je u želji, a ja ne želim da me neko poremeti. Takođe, velika kompanija kao što je Adria Medija Srbija stoji iza svakog svog zaposlenog, pa tako i iza mene. Glavni urednici dnevnog lista “Kurir” Aleksandar Đondović i Branislava Majdarević, čim su saznali, odmah su me pozvali. Naravno, osudili su to i podržali me u svakom smislu te reči. Takođe, sve kolege iz AMG i ostalih štampanih i elektronskih medija su pružili podršku. Sedam dana nakon incidenta bila je organizovana konferencija za novinare koju je uživo prenosio naš sajt: www.kurir.rs. Urednice portala Sonja Lakić, Danijela Vujšić, Mladen Radulović, danima su me zvali zbog cele situacije i interesovali se oko incidenta, kao i sve kolege sa sajta i ostalih rubrika. Svi su me pitali zašto odmah nisam izašla sa saopštenjem, a ja sam se dvoumila, jer tim ljudima nisam želela da dam medijski prostor. Možda su to i hteli, ne znam, sve mi je to bilo čudno. Međutim, osećaj da niste sami u takvim trenucima je najvažniji.
Na koji način bi se trebalo boriti protiv nasilja nad ženama, kako fizičkog, tako i psihičkog?
– To je ozbiljna tema. Žene se teško otvaraju na tu temu, zato što je to velika sramota. Fizičko zlostavljanje je možda i naivnije, jer prođe, ali psihičko je dugotrajnije i ostavlja posledice. Nasilje je jedan od najvećih društvenih problema, koji ima niz negativnih posledica kako za žene, porodicu i njene članove, tako i celu društvenu zajednicu. Ima mnogo prikrivenih nasilja, a najčešće se dešavaju u porodici. Niko nije rođen da bi bio žrtva, niti trpeo bilo šta. Sve može da se reši. Ne generalizujem stvari. Niko ne treba da trpi nasilje, ni muškarci, ni žene.
Šta bi rekla svakoj ženi koja se našla u sličnoj situaciji kao ti ili trenutno trpi neki vid nasilja, a plaši se da to izgovori naglas?
– Moramo da edukujemo žene da prijave nasilje, a država je tu da stvori ambijent da nasilnik bude tamo gde mu je mesto, da bude osuđen, a da one mogu da nastave sa njihovim životom. Neadekvatan odgovor institucija na nasilje je jedan od čestih razloga zbog kojih žrtve odustaju od svedočenja ili učešća u postupku. Tu ima i drugih razloga, kao što su: pretnje nasilnika žrtvi ukoliko ne odustane od svedočenja, strah, osuda sredine, pokušaj da se sačuva porodica zbog dece, ekonomska zavisnost od nasilnika, emotivni odnos prema počiniocu nasilja. Ponavljam, to je ozbiljna tema, i treba voditi računa, jer poslednjih godina je nasilje uzelo maha.
Tvoj vrhunac u dosadašnjem poslu smatraš da je šta? Ima li nešto što priželjkuješ na profesionalnom planu?
– Moj vrhunac je to što radim ono što volim. Ekskluzive dođu i prođu, važno je zadržati kredibilitet, poštovanje, poverenje i kvalitet rada. Ako u tome uspete, e, onda možete da kazete da ste na vrhu. Sa druge strane, priželjkujem da se neke stvari u novinarstvu promene. Danas, nažalost, svako može da bude poznat i da dobije prostor u medijima. To je poražavajuće.
Sa druge strane, mama si dva predivna dečaka, koliko te je promenila ta uloga?
– Iskreno, ne mnogo. Biti roditelj sa sobom nosi odgovornost i prema sebi i prema detetu. Lepo je što deca rastu, ali iskreno meni nedostaje taj period kada su bili bebe. Kada bih mogla da biram, volela bih da se vratim u taj period života kada sam se tek ostvarila kao majka. Ništa lepše od toga da presvlačite ili dojite bebu. Moja deca su sada školarci i sve se svodi na životne obaveze, manje je vremena za igru, više za brigu.
Važiš za jednu od najstilizovanijih novinarki, a šta je ono što najviše voliš da nosiš?
– Pre svega, hvala na komplimentu. Želim da napomenem i to da mi je bilo zanimljivo na setu za slikanje povodom ovog intervjua. Volim da spajam nespojivo i u takvim odevnim kombinacijama se najlepše i najstilizovanije osećam. Ima mnogo devojaka koje se fenomenalno oblače i koje vode računa o nacinu svog odevanja. Volim kada vidim damu na ulici. Ali, nije sve u oblačenju. Na prvom mestu je, po mom mišljenju, ponašanje, a onda ide sve ostalo.
Poruka za naše čitaoce?
– Obozavam vaš online magazin, a Jovana Šipčić, koja ga je pokrenula, je jedna divna i kreativna dama. Vaspitana sam da moram da završim školu i da se obrazujem, ne da koristim ženske atribute da bih došla do nekih ciljeva. Kako godine idu i dalje mislim da su pristojnost i obrazovanje najvažnije stvari u životu. Sve drugo možete da izgubite. Zato vašim čitaocima poručujem da poštuju starije, rade na sebi, da se nadgrađuju, putuju što više, upoznaju ljude i da se trude da budu dobri ljudi. Znam da zvuči kao kliše, ali verujte da je to jedina prava poruka i validan savet u vremenu u kojem živimo.
__________________________________________
Foto:
Ivan Kulezić – https://www.instagram.com/ivan_kulezic_photography/
Šminka:
Danijela Zarić – https://www.instagram.com/makeup_danijelazaric/
Prostor:
Mermeta – Design & Furniture – https://www.instagram.com/mermeta.rs/
Garderoba:
Butik “Kuk i struk” – https://www.instagram.com/kukistruk/
Marija Čanji – https://www.instagram.com/chany.maria/
Jelena Mrkaja – https://www.instagram.com/lenkakaya/
Jovana Tošić – https://www.instagram.com/jois_byjovanatosic/
Nakit:
Branić jewelry– https://www.instagram.com/branic.jewelry/