KULTURA     25.11.2022.

TIJANIN UGAO: Da li ste vizionar ili prosečan čovek?

Od ranog jutra su me sačekale određene obaveze. Nisam im nešto s radošću prišla, jer me tmurno vreme asocira na jedno – izaći iz prostorije u prostoriju, ali samo u okviru stana.
Kada sam ih obavila, nisam mogla svojoj mentalnoj higijeni ne dati malo oduška.

Upoznati ste već sa tim da volim da čitam knjige koje me podstiču na poboljšanje mentalnog zdravlja, no postoji još jedna stvar koju volim da radim, kad uhvatim vremena. A, ta stvar me je dovela do toga da se zapitam da li sam vizionar ili prosečan čovek?

Gledanje youtube snimaka ljudi, koji žive život na način, na koji se ja trudim da implementiram u svoj život, već jako dugo.

Od malenih nogu sam bila neke energije lidera. Ali, prvenstveno lidera svog života. Nisam imala problem da se ponašam kako mislim da treba, kažem, osećam ili da imam snove.

Je l’ se sećate koji su vaši snovi bili, kada ste bili mali?

Ja se sećam. Uvek sam htela da budem učiteljica. Svaki dan bih od novca za užinu odvajala i kupovala krede (za pisanje po tabli). Samo naravno, ja kod kuće nisam imala školsku tablu, pa sam morala da improvizujem. Svaki ormar u sobi morao je biti pečatiran od strane moje krede i mene. Roditelji nikada nisu imali pojma čime sam se zanimala u svoja četiri zida. Volela sam da budem jedna od glavnih u društvu, da me druga deca slušaju dok pričam. Možda sam se zato i videla kao prosvetni radnik. Kako bi se to stanje danas opisalo, ko zna. Ali, to je bila (i donekle ostala) moja srž.

U svemu tome, ne želim zanemariti jednu stvar koja me je duboko i istinski opisivala. A to je – fotografisanje. Ja ispred fotoaparata. Bože, predivnog li osećaja. U centru pažnje, nalickana, doterana uz neke izmišljene poze. Svaki put se slatko ismejem kada naiđem na te fotografije. A, kako i vas da ostavim u neznanju. Znate kako starije dame vole da se slikaju u cveću na svakom putovanju. E, pa izvol’e – mini teta.

Da, da. Manekenka da budem.

Više se ni ne sećam ko me je bezbroj puta fotografisao, otac ili majka. Ali, u tom momentu života, moja ljubav prema poziranju ispred fotoaparata nikada nije bila jača.

Znate kako kada pitate decu šta bi voleli da budu kada porastu, pa kažu – frizer, doktor, astronaut i ostale popularne profesije. A jeste li se ikada zapitali, što su deca znala da vrte jedno desetak profesija?

Ja jesam.

Čemu nas krenu učiti kada krenemo lagano da odrastamo?
Uče nas ‘realnosti’ života, najpre kako se nešto NE MOŽE, nije ostvarivo, nema potencijal, kako da se uhvatite REALNIH I OPIPLJIVIH snova (čitaj profesija). Jao, pa samo dok pišem ovo, već mi titra levo oko.

Okej, udahni Tijana.

Hajde da skočimo na nekih dvadesetak godina kasnije. U redu, postajem dobra, školovana, kulturna, srdačna, pazi šta pričas i kako se izražavaš, imaj realne ciljeve osoba. A unutar mene tuče mala Tijana, vrišti – MENJAJ SMER, NISMO OVO ŽELELE!

Dodajte ovome godinu dana kasnije, kada ova Tijana rešava da ispoštuje malu i počne se zauzimati za sebe. Pored studija, počinje da se spontano bavi MODELINGOM. Hej, ljudi, čitate li vi ovo? Modelingom!

Sa nula posto podrške roditelja, ja odlučujem da se oprobam u tim vodama. Pristupam tome sa tolikim entuzijazmom, posvešćenošću. Moj rad uočavaju i drugi, zovu, angažuju. Od raznog tipa fotografisanja do snimanja reklama. Zvuči tako lako, zar ne?

E pa, daleko je bilo od lakog. Uz okruženje gde se podrška dobija samo za opipljive stvari validirane od društva, znate li koji su ti psihički prebačaji bili? Proplakane noći, zapitkivanja- da li ću uspeti u tome, da l’ nije možda bolje da prestanem itd.

Uh, kad se samo setim.

Da li mi je modeling ostao primaran posao? Ne. Moji snovi i želje su se širili dalje.
Ali čemu je modeling naučio?

Da osluškujem sebe i svoje osećaje.
Da kada slušam, slušam ljude koji žive život kakav želim živeti.
Da probam. Uvek da probam nešto za čime mi srce i um vapi, jer znam da ne može biti pogrešno.
Da mogu uz ljubav prema fotografisanju sebe, fotografisati i druge stvari od kojih će moj poslovni uspeh možda zavisiti.
Naučio me je tome u čemu je estetika bitna, kakav ugao, osvetljenje i ostale ‘fotografske’ stvari. Kako da pomognem drugima, koji se tek upuštaju u te vode.

Lepo mi je dok se prisećam kako sam došla do svega ovoga. A, samo zato što nisam čekala na odobrenje i potvrdu drugih. Zato i kada sam u danima gde mi ništa od ruke ne ide, setim se ovog poduhvata, i resetujem svoj um da ne dam ničemu i nikome da mi pokoleba snove. Pa čak ni samoj sebi.

Zastanite na tren. Od koga vi čekate potvrdu? Čije odobrenje? Kome trčite za savet?
A onda jedna retrospektiva života.

Da li je to život kakav ste oduvek sanjali da živite?

Ukoliko ne želiš da propustiš novosti, prijavi se na naš newsletter!
PROČITAJ JOŠ