S obzirom da imam tri psa kod kuće gde sam odrasla i dugi niz godina su sa nama, mislim da prilično poznajem njihovu srž. Je l’ da da je fascinantno kako psi reaguju na ljude? Kako njihovo telo zna da pali crvenu lampicu, kada je potrebno.
Njihova čula i instinkt su toliko izoštreni da mogu u sekundi, kada nekoga prvi put vide, zaključiti da li im se dopada ili ne.
Najmlađi član porodice, bele dlake, kreštavog glasića, čuvar unutrašnjosti kuće ima najjače senzore od svih. Kada je prvi put upoznala brata mog supruga, nisam videla većeg oduševljenja nego tada. Osetila je da je on osoba koja voli životinje, koja je blaga, mirna, jednostavno stvarao joj je ugođaj.
Dok, kada nam svrati komšija, koji na životinje gleda kao na neki predmet (da ne bivam gruba, a sve u meni vrišti da napišem kako ih tretira..), belo malo čudo epi napad dobije (figurativno). Lajanje, odmeravanje iz daljine, nepoverenje… Oseća, apsolutno verujem da oseća. Iako komšiju poznaje već dugo.
Da li će prići, da ga onjuši i možda eventualno mu dati priliku, hoće. Ali, ni to ne traje dugo. Jer, koliko god prilika da mu da u njemu nema topline, pažnje i maženja za nju, kao što je navikla. I onda se povuče (ili mi moramo da je povučemo, jer se nekad i razbesni, pa zapeni). Propast.
Iskreno, često zastanem na trenutak i zapitam se. Kako to da mi ljudi ne slušamo svoju intuiciju, a toliko smo navodno inteligentna razumna bića…?
Kada sam bila mala, nekako mi se čini da sam znala bolje da prosuđujem ljude (nemojte se smejati), ali uistinu je tako. Znate da kao deca samo pratite svoj osećaj kada vam se nešto radi ili ne.
Često sam znala kao mala kada se treba pozdraviti sa nekim ljudima/gostima, samo reći – Dobar dan, ili zdravo, u zavisnosti koliko ih poznajem, ili zapravo da održim distancu među nama, jer mi nešto nije ‘ležalo’ u njima. A, roditelji nekada zapnu da dozvoliš da te neka odrasla teta poljubi u obraz, zagrli, a tvoj mali stomak oseća da za tim nema potrebe. Znam samo da sam vapila u tom trenu za vodom i lavaboom da se umijem. Šta ću, tako je. To je onaj momenat kada želite tu osobu sa sperete, jer ne želite ništa njeno na svom obrazu. Pa i dan danas mislim da to svi radimo, kada imamo prilike, jer ono unutrašnje dete prepoznaje tu toksičnu energiju koju ne želite na sebi.
Pitam se, kako to da danas za razne stvari koje nam titraju stomak i živce nalazimo opravdanja? Pa eto bolesti srca, želuca, i one opake kojoj ni početno slovo neću napisati.
Bojiš se da ne ostaneš sam, pa ostaješ u vezi ili braku sa toksičnim partnerom. Bojiš se da ne ostaneš sam, pa se družiš sa osobama, iako ne odgovaraju tvojoj ličnosti, interesovanjima, ne nalaziš u njima iskrenog prijatelja. Bojiš se da ne ostaneš sam, pa trpiš rodbinu, s kojom si samo krvno vezan, ne svojom voljom. Jer, porodica i rodbina, dve stavke najbitnije u životu. Khm, upitno je.
Zastanite na trenutak i razmislite. Kojih je ljudi više u vašem životu? Porodice/rodbine, sa kojom se družite posećujete, čujete, pomažete, dobri su ljudi? Iii, prijatelja koje je vaša intuicija izabrala da bivaju u vašem životu? Isključivo vašim izborom.
Kada bi ove dve krajnosti samo kao takve postojale, pa ovaj svet bi previše idealan bio.
Češće sam imala iskustva da mi sa rođacima nešto ne štima, nego sa prijateljima, koje sam ja odabrala da budu deo mog života. S godinama, prolazeći razna kristalisanja ljudi iz života mog, mogu reći da sam trenutno veoma zadovoljna. Porodicom, odredjenim rodjacima i odabranim prijateljima.
Čini mi se da moramo mnogo drvlja i kamenja proći, da nas nekada toliko raskrvare da bismo sagledali širu sliku o nekome ko potencijalno, u ovom slučaju, nije dobar za nas. Nije li već postalo kliše reći – Eee, stomak mi je rekao da nešto ne valja, intuicija mi je rekla to i to, a mi kao slepi i nemi, ignorišemo svaki moguću znak. Znate i sami koliko nekada tražite znak od boga da vam predoči šta je u nečijoj glavi, šta da uradite po pitanju nekog odnosa, i znakovi vam izbiše oči, ali ne. Vi odbijate da poverujete sebi. Jer, to i jeste najveći izazov- POVEROVATI SEBI.
Poslušajte svoje telo kada se pali mala crvena lampica (neugodnost). Jer, ako tu lampicu ignorišemo svaki put, toliko se može usijati od blinkanja, da ako pukne, napraviće totalni haos u vašoj unutrašnjosti, a da ne pričam ako stigne i do spoljašnjosti. Za ovaj poslednji deo rečenice ću pustiti vašu maštu, jer mislim da većina vas vrlo dobro ovo sve razume.
Verujem sebi. Veruj sebi.