Nešto mi je danas baš fin dan i nekako se ispunjeno osećam. Uzela sam laptop pod ruku i prošetala do najbližeg kafića. Ovaj dan mi je bio za kafu van stana.
Toliko mi se toga lepog dešava trenutno, da sam zapravo uplašena.
I to na poslovnom planu.
Meni ili se ništa ne događa ili krene lavina. I to sada lavina stvari koje sam oduvek priželjkivala.
Zapitala sam sebe, i postavila pitanje za druge: Koliko se zapravo plašimo uspeha?
Znam, i meni zvuči nelogično, kao, zašto bi se neko plašio uspeha u određenim životnim poduhvatima koje želi, na kojima radi itd.
I tako me je mašta uzela pod svoje.
Koliko ljudi iz vaše okoline zapravo radi šta voli, živi kako želi, uspešan je u svemu tome?
Stekla sam dojam, barem iz svoje okoline da je 90% ljudi učaureno u svoje zone komfora. Posla, veza, braka, mesta življenja…
Rade se poslovi u državnim firmama, prima se solidna plata, mogu da se pokriju osnovni troškovi i ostalo.
Okej, već možete pretpostaviti u kom bih smeru išla, ali ovaj put idemo ka drugoj lokaciji.
Oni koji su čitali moje tekstove već su donekle upućeni kako sam svašta nešto priželjkivala u životu. Koliko su me jedna interesovanja vodila ka drugim interesovanjima. Jedni ciljevi ka drugim.
Ne znam koliko sam pominjala to. Ali, nekako uvek sam duboko u sebi znala da šta god da pomislim da mogu imati ili ostvariti u životu, nekako će se desiti. Ne znam kako, ali znam da će to sigurno naći put do mene.
Dosta vremena provodim na telefonu (suprug ovo čita, zna i ne oduševljava se). No, jedno vreme sam se uhvatila kako zaista besciljno vreme tošim listajući društvene mreže. Nije mi se to dopalo.
Ničemu me nije vodilo.
Jedno jutro sam se probudila i rekla sebi – Zašto ne bih pokušala da izvučem ono najbolje iz tog virtuelnog sveta?
Promislila sam šta je to još u životu što me zanima, ispunjava, o čemu volim da se informišem i slično.
A, to je bila nega lica, tela, kose i šminka.
Vau, pa to svaku ženu zanima, pomislili biste.
Odlučim da napravim TikTok nalog tijanina_platforma gde ću snimati svoju negu lica, šminku i sve navedeno. Davati preporuke proizvoda itd. Ni ne sluteći u šta bi to moglo da preraste.
Za mene, koja se nikada nisam eksponirala na takav način, da sam doprla do toliko broja ljudi, bio je šok. Broj pratilaca (meni u ovom momentu poveća brojka), razmena mišljenja, iskustava, prvi paketi.
Moj osećaj u stomaku, energija koja mi prožima telo, osmeh na licu. Neopisivo.
Kontakte koje sam uspela da uspostavim, saradnje. A uz svu svoju ljubav prema nezi, posvećenosti ovoj branši, znam da će trud i rad biti prepoznati.
Istina, napravila sam profil na toj društvenoj mreži jer znam da tu nema nikoga ko me poznaje, i da ja mogu da budem ja, sa minimalnim ustezanjem i bez davanja mišljenja drugih.
Zašto sam postavila pitanje koliko se zapravo plašimo uspeha?
Dosta ljudi nema vere da započne nešto svoje, pa makar iz hobija. Nema vere u sebe i ponajviše se brine o reakciji okoline, ljudi na internetu, ‘blamiranja’ i sam bog zna još kakvih stvari.
Plašimo se izaći iz kutije, koju smo mi sami sebi zalepili sa svih strana. Ne dozvoljavamo novim stvarima, ljudima, interesovanjima, znanjima da uplove u naš zivot. Izuzetno bitna stvar – plašimo se odgovornosti! Pogotovo što znamo da kada MI nešto pokrenemo, to isključivo zavisi od naše predanosti, rada i truda.
A, ljudi. Neko ih je tamo ubedio da nisu dovoljno dobri. Neko tamo ko ni sebe nije smatrao dovoljno dobrim da uradi nešto posebno za svoj život.
Još učim da verujem sebi 100%, i znam da sam na dobrom putu. Jer, znam da sve stiže u svoje vreme za ljude koji su:
-strpljivi
-ne daju okolini da ih poremeti
-ne rade nešto radi vanjskih uticaja, već radi ličnog osećaja zadovoljstva, a znaju da će to negde biti nagrađeno i prepoznato kao autentično
-imaju snove, za koje znaju da samo od njih zavise da li će postati realnost
-i po milioniti put, čitaju knjige, okružuju se ljudima kakvi žele postati i ne čekaju na odobrenje ljudi koji žive živote koje oni nikada ne bi živeli (roditelji, profesori, brat, strina…).
Vi ste glavna zvezda vašeg filma! Glumite u njemu, kao da niko ne gleda.