Ustala sam jutros, što se kaže na levu nogu. Da me čovek pita šta se desilo, ništa. Apsolutno ništa. Neki bi rekli- takav dan, šta ćeš. Dok ja, ne prihvatam tako olako taj osećaj. Zapitam samu sebe, oko čega te je obuzela ta nezahvalnost života, gde neko više ne može ni da ustane iz kreveta, a ti k’o nešto nervozna.
Bezveze, pomislila bih. I u nekom momentu počela se prisećati na čemu sve imam biti zahvalna u ovom danu, ovog jutra. I to ne zato što je zahvalnost postala IN, već zato što je oslobađajuće.
Nešto mi gušt vratiti se u prošlost svog malenog života, tu nekako imam najviše inspiracije. Jer tu leži sve ono što nas je danas izgradilo. Sviđalo se to nama ili ne.
Često sam kao mala slušala kako je život borba, težak, nepravedan. Nekako se u vazduhu osećalo neko nezadovoljstvo, iako se veoma lepo živelo. Vi kao mali zapravo ne znate ni šta znači biti nezahvalan, je l’ tako?
Vidite kako ljudi rade, imaju novac, kuću, auto, da jedu, plate osnovne potrepštine, imaju supružnika kojeg vole itd. A, opet, neki bledo tužno nervozni izraz na licu, koji ne namerava isto da napusti. A ti sa svojim igračkama, peskom u kosi, ustima, nosu, prljavih čarapica, boli te uvo za sve. Tebi je fantastično. Nikakav bol u želucu, nelagoda, razmišljanja…
A, onda se dešava magija. I vi postanete odrasli.
Nekako vam se onda ne čini da ste išta drugačiji od milion drugih odraslih. Koji jure svoje snove, posao, ljubav i ostalo. I nekako ostaju osujećeni na tom putu, u nemogućnosti da vide širu sliku. Koliko god to floskula bila ‘Ko zna zašto je to dobro’, veoma je moćna i učinkovita rečenica.
Dešavale su mi se milion puta razne životne situacije kojima sam bila i više nego nezadovoljna. Besna, ljuta, tužna. I to je okej. Nisam bila toliko osvešćena, nisam videla širu sliku. Već kao kad konju staviš one blinkere za oči, da ne vidi ni levo ni desno, već samo pravo. Pf, koliko sam se puta tako osetila.
Kažem, volim da se malo vratim u prošlost. U ovim skoro tridesetim godinama, možda najbezbolnije situacije su veze. Jer sve nas nelagoda na tom planu prva zahvati, u ranim tinejdžerskim godinama (a neke bogme i kasnije), pa kad se crni oblak nastani iznad vaše ljubavi, to je nešto najgore što vas zadesi. Pa, da nastavimo u ovom maniru.
Svi vi koji ste skoro prekinuli – vežite se, ‘bolećemo’.
U vezi ste, lepo vam je, mislite da je to to, i paf desi se, prekid. A vama na očima blinker i za pravo. Pa nikako da se opasuljite zašto se nešto završilo. I onda prođe par meseci, godina, tri.. I kada strgnete blinkere, vidite da je to baš ono što je i bilo potrebno da se desi. Naučite lekciju, naučite šta nećete/hoćete.
Mene su određena iskustva dovela do braka, koji je sve što sam ikada mogla poželeti. Iskustva koja su me naučila da je blinker za oči jedno totalno nepotrebno strano telo koje se pripije uz vas i truje vas.
Misli su mi odlutale, znam. Kažem, ustala sam na levu nogu. Kakav glup izgovor.
Moje jutro kada ustanem bi trebalo ovako da izgleda:
-Posao mi je takav da ustajem kada želim.
-Zdrava sam. Svi moji najmiliji su zdravi.
-Imam supruga kojeg volim najviše na svetu i koji me voli istim tim intenzitetom.
-Dišem, mogu da se krećem sa svoje dve noge, da kucam ovaj tekst sa svoje dve ruke, da milujem supruga, zagrlim oca i majku.
-Telefon, da pozovem ljude koji su mi bliski, a tako daleko.
– Šetnja, da udahnem svež vazduh.
-Topao, lep, komforan prostor u kojem živim.
Leva noga već lagano odmiče i napušta me (figurativno, razumete).
Ne biste verovali kako sam prodisala u ovom momentu, dok sam kucala dobre stavke svog života. Znam, jasno mi je da svi imamo nešto čime nismo zadovoljni. Ali, da li se ikada zapravo zapitamo koliko je to nešto vredno da jadnu levu nogu okrivljujemo za sve.
Te moje stavke. Da li ih pisala ili izgovarala kao podsećanje zašto treba da imam osmeh na licu, je zapravo ZAHVALNOST. Bila ona IN ili ne. Zahvalnost otvara vrata slobode, mira, osvešćenosti i sreće.
Zapitajte se svako jutro kada ustanete- Na čemu sam danas zahvalan/zahvalna, i samo pustite da krenu nabrajanja. E, tu počinje magija.