Mislim da ne postoji osoba koja više od mene voli da pere veš (čitaj- pali mašinu).
Kao mala, uvek sam volela kada majka opere veš, namiriše ga omekšivačem, ma sam bog zna koliko je predivan miris. I onda bih kao dete protrčala kroz taj isti veš, žmureći, samo da osetim taj sklop čistog i mirišljavog. Ništa me drugo nije interesovalo.
No, znala bih često da se iznerviram ako se u veš uvuče smog, ako ga slučajno uhvati kiša itd. Uh, baš mi ne bi bilo pravo.
A, da li ste nekada imali preispitivanja kada kačite veš na žicu, na koju stranu ćete ga okrenuti, kako ćete zakačiti donji veš, jer ipak mogu ljudi videti, baciti pogled..? A, vama se, ne daj Bože veš otrembesio, nije lepo postavljen, vrljavo izokrenut..
E, pa ja sam imala. I to sam nekako naučena odmalena da oprane stvari treba lepo kačiti, a ne ružno. Pazi sad- jer je ružno. Slab fokus na to, kako ga je zapravo ispravno postaviti da bi se lepo osušio.
Kako živim u stanu, terasa je taman toliko podignuta i velika da stane žica za veš, a da niko ne može da je vidi. Pa mi je samo fokus da ga dobro protresem, da ne bi bilo muke oko peglanja, a kako će visiti, vazda me više nije briga.
Jasno vam je da se ovde ne govori o vešu?
Nikada nisam učena u tom maniru da trpam nos u tuđe živote, ali se ne bi moglo i reći za većinu ljudi. Međutim nekako se valjda čovek izgubi u tome da zadovolji poglede drugih ljudi, upućenih prema vama. Zadovoljavaju se tako što ćemo retko kada reći ne, pa i po svoju štetu, smešiti se drugima iako nam nije do smeha. Stvarati vizuelno imaginarni život da bismo dobili potvrdu od drugih da je ono što živimo zapravo fenomenalno!
Po difoltu se utapamo u šablon koji je prihvaćen kao normalan. Širimo veš da bi drugima bilo lepo na oko kada proture i svoj nos i oči u njega.
Misli se da je u redu zazirati u intimu, postavljati pitanja koja ne bi trebalo biti u domenu onog koji pita, ali se daju ekstremno šokirati kada se dobije odgovor kakav nisu očekivali. Jer, bože, šta je loše pitati nekoga (idu najčešća pitanja):
– Kada ćeš završiti fakultet?
– Kada ćeš se udati?
-Plaćaju li oni tebe za taj posao/ kolika ti je plata?
– Kada planirate bebu?
Znate i vi da su ovo samo neka od pitanja, ali vrlo česta. Izlaze iz frižidera (što bi se reklo).
ŠOK! Odakle nama onda pravo da odgovorimo sa frazama poput:
–Nikada ga neću završiti/ Jesi li ti uopšte studirao itd..
– Planiram da kupim 5 mačaka i živim sa njima..
– Volim da radim za džaba..
-Što? Kada treba da vam je isporučimo?
Sram nas bilo!
Da se razumemo, verujem da zvučim kao isfrustrirana divljakuša. No, ja većinu ovih stavki i jesam zadovoljila u životu, ali zato što sam želela, a ne jer je tako tobože trebalo.
U početku sopstvenog osvešćivanja i učenja da kažem NE, postavim određene granice prema ljudima, znala su na psihičkom planu gušenja da me stižu, da me steže u grudima, i da mi se vrti u glavu. O da.
Toliko se nešto u meni čitav život borilo da ne živim po pravilima, jer se smatraju normalnima, da ne zabadam niti da dam da mi iko zabada nos u život, da postavim zdrave granice..da je trnovit put bio do toga. Trnja još uvek ima, poneki bol u grudima, ali je svakim mesecom, nedeljom, danom sve slabiji i slabiji.
Volim ljude koji isto kao i ja vole da prođu kroz svoj mirišljav veš i u njemu uživaju.