Poslovna priča princeze Ljubice Karađorđević počinje 2013. godine kada je završila master studije na Farmaceutskom fakultetu u Beogradu. Fakultet je upisala sa željom da se bavi marketingom lekova u jednoj od velikih farmaceutskih kuća, ali je brzo shvatila da je više privlače preduzetničke vode.
Vođenja tim, princeza je uspešna preduzetnica u digitalnom marketingu već osam godina, iz srca Šumadije iz Topole danas radi sa velikim brojem klijenata širom sveta u oblasti farmacije, a počela je kao frilenser. Veliku šansu za žensko preduzetništvo vidi i u digitalizaciji, poručuje da institucionalnu podršku damama u biznisu treba da pruži država kroz pravni okvir, kao i da ovaj vid poslovanja ne treba shvatati kao posao iz nužde već kao biznis sa velikim šansama za uspeh.
Zanimljivo pitanje, nisam ranije razmišljala na tu temu mada ima više paralela. Jedna važna lekcija koju svi jahači pre ili kasnije nauče jeste da kada padnete sa konja ustanete, otresete prašinu i vratite se u sedlo (naravno, ako vam nije potrebna medicinska pomoć). Taj princip otpornosti i upornosti je ključan za preduzetništvo. Dok gradite svoj poslovni poduhvat naići ćete na odbijanja, bićete kritikovani i pravićete greške, to je neodvojivi deo preduzetničkog života. Mada je lako reći da treba da budemo debelokošci i ne uzimamo takve stvari lično, u stvarnosti je to mnogo teže izvesti. Ali to je cilj kom treba da težimo i do kog se vremenom dolazi, ako smo uporni i ako prihvatimo da proces jeste težak, ali da vredi truda.
Čini mi se da je žensko preduzetništvo u porastu, lično poznajem veliki broj žena koji se odvažio na ovaj korak i drago mi je što je tako. Međutim, činjenica je da je taj put neizvestan, težak i da ćete naići na brojne prepreke od kojih mnoge nisu pod vašom kontrolom. Veliki je problem što status preduzetnica kao majki nije adekvatno regulisan, verujem da se mnogo mama preduzetnica suočilo sa time. Takođe, u manjim sredinama izuzetno su ograničeni resursi, ne samo u smislu finansijske podrške, već i u vidu saveta drugih, iskusnih preduzetnica koji nam često mogu sačuvati mnogo vremena, energije i novca. Zato su inicijative kao ovaj Bazar sjajna stvar da malo više pričamo na tu temu i povežemo se međusobno.
Jedna od stvari koja me je privukla preduzetništvu je što dani nikada nisu jednolični. Imate slobodu da organizujete svoje vreme prema svojim prioritetima. Tako i moji dani imaju okvirnu strukturu, ali je ona poprilično fleksibilna zavisno od porodičnih i drugih obaveza. Ja sam ranoranilac pa mi dan uvek počinje rano, čak i vikendom. Volim da iskoristim jutro i čini mi se da mi je čitav dan produktivniji kada mi jutro počne isplaniranim zadacima. Najproduktivnija sam prepodne, pa se trudim da taj period rezervišem za kreativne poslove – pisanje, uređivanje tekstova, rad na strategiji i rešavanju problema. Sastanke i obaveze van kuće obično zakazujem u rano popodne, a vreme nakon toga je rezervisano za porodicu, u prirodi kad god je to moguće. Obavezna je porodična večera, kupanje i priča pred spavanje za ćerkicu. Ako mi zafali vremena u toku dana obično ustanem jako rano, tada je potpuna tišina u kući i mogu da se koncentrišem na pisanje.
Nikada nije lako. Čini mi se da smo mi mame pretplaćene na konstatan osećaj krivice – kada radimo, žalimo što ne provodimo to vreme sa detetom; kada smo sa detetom, razmišljamo o poslovnim zadacima koji nas čekaju. Jedini lek koji sam do sada pronašla je da budemo 100% koncentrisane na trenutak u kom smo: ako radimo, onda smo potpuno predane poslu; ako je vreme za porodicu, onda nema posla, telefona ili pospremanja kuće. Naravno, ima trenutaka u toku dana kada moramo da radimo par stvari u isto vreme, ali mislim da je važno svesno odvojiti vreme koje ćemo posvetiti samo jednom zadatku. I deca to cene – negde sam čitala o studiji koja je pronašla da je deci potrebno barem sat našeg vremena dnevno, ali ne pro forme i usput, već vremena posvećenog samo njima, kada se aktivno igramo i nismo rasejani na više strana.
Ograničenja koja moja titula nameće sam odavno prihvatila kao sastavni deo života i retko mi zasmetaju, naučila sam da im se prilagodim a da pritom ne žrtvujem svoje prioritete. Što se discipline tiče skoro sva svoja ostvarenja mogu velikim delom da pripišem upravo disciplini. Talenat i sreća će nam biti od koristi samo ako smo dovoljno disciplinovani da uložimo trud i razvijamo svoje sposobnosti, a onda i da iskoristimo momenat kada se prilika ukaže pred nama. Verujem da je disciplina izuzetno važna veština i stalno radim na tome da je ojačam kod sebe, a i da je ugradim u svoju ćerku, ubeđena sam da će joj puno značiti jednog dana.
U manjem mestu lakše je završiti svakodnevne obaveze – manje su gužve, kraći su redovi, manje se vremena provodi u saobraćaju. Takođe, skoro svi se međusobno poznaju, pa ako vam je potrebna neka vrsta pomoći ili brza informacija, to je obično lakše dobiti nego u velikom gradu. Sa druge strane, moj posao je još uvek vezan za Beograd i to podrazumeva relativno česte dolaske. Srećom, Topola nije daleko od Beograda pa mi to ne predstavlja problem, ali u udaljenijim područjima mogućnosti su daleko skromnije. Skoro sve edukacije, seminari i važni događaji orbitiraju oko Beograda, to je svakako ograničavajuća okolnost za mnoge preduzetnice.
Pre svega, ne čekajte idealan trenutak – on nikada neće doći. Nikada nećete biti potpuno spremne, nikada nećete završiti sve edukacije i pročitati sve knjige koje ste naumile da biste stigle do nekog imaginarnog cilja savršeno pripremljene preduzetnice. To ne postoji. Ma koliko se pripremale, pravo učenje počinje tek kada uskočite u vodu i počnete da plivate. Grešićete, nerviraćete se, otkrivaćete da ste na pogrešnom putu pa tražiti način da se vratite na pravi, ali sve je to deo preduzetničkog iskustva. Zato počnite što pre, i samo hrabro. Ako ste odabrale preduzetništvo kao svoj životni put, uz to birate i život ispunjen upornošću, kreativnošću i fleksibilnošću. I srećno.
Foto: 1.fotografija Vladimir Marković
Početna i druga fotografija Nenad Jakovljević